Potreba je da se pobliže i bolje upoznaju naša djeca, ma gdje živjela, da nešto više o njoj znaju susjedi i prijatelji. Tko pak želi upoznati bilo koji kraj, čovjeka koji tu živi, mora najprije upoznati tlo i zrak što ga hrani, prošlost-povijest iz koje taj čovjek izrasta. Stoga je osnovna zadaća vašeg kroničara da sistematizira povijesna, kulturna i ina saznanja o Šujici tijekom njenog postojanja i ogorčene borbe za opstojnost sve do današnjeg dana.

Šujica se nalazi na raskrižju cesta Kupres, Livno i Tomislavgard. Poput lastavičjeg gnjiezda, uhvatila se za granje šuma i padina, planine Želidović s istoka, Malovana koji joj jedva propušta ulaz u Kupreško polje sa sjevera i Krug planine sa sjevero zapada. Južni dio utonuo u kanjon istoimene rijeke i preko Dvojina završava se u ulazu prema Tomislavgradu. Planine Malovan, Ljubuša, Jelovača, sa svojim ograncima, sa svih strana zatvaraju kotlinu Šujice i odvajaju je od trolpolja: Duvna Livna i Kupresa. Tako od svih susjeda odvojena sve ih povezuje. Još više, od pamtivijeka je bila i danas je raskrižje važnih putova prema Jadranu i njegovu zaleđu-unutrašnjosti Bosne. 

Ovuda je krivudala i rimska, vojnička i trgovačka cesta. Ostaci rimskog utvrđenja na Stržanju, iznad samog izvora rijeke Šujice, govore o njezinoj važnosti. Kod Stržanja, Iznad samog izvora rijeke Šujice, govore o njezinoj važnosti. Kod Stržanja, srednjovjekovnog grada, pronađena je rimska stražarnica koja je služila za zaštitu ceste što je tuda prolazila prema SERVITIUMU (Bosanska Gradiška). Osim toga što je bila važna rimska raskrižnica, Šujica je bila i prolazna postaja za dalju romanizaciju, a samim time i proširenje rimskog prostora i utjecaja na okolna područja.

Rimska Dalabelina cesta –još joj se veoma jasno uočavaju obrisi- pratila je rijeku i zaobilazila njezin izvor s istočne strane. Danšnja prometnica prema Kupresu i dolini Vrbasa prati rijeku sa zapadne strane i iza Stržanja ulazi u Kupreško polje.

Postojeći povijesni izvori pokazuju da se u današnjoj Šujici doista nalazilo rimsko naselje. Međutim, ime toga znamenitog naselja ostalo je nepoznato zbog praznine u jednom rimskom spisu. Prema jednom dekurionskom natpisu, to naselje moglo je imati i položaj gradske općine, što potvrđuju i drugi antički nalazi. U Šujici su nađeni razni arhitektonski ostaci rimskih građevina, a spomenika ima iz tog vremena i u naselju Bogdašić. Tu je pronađena bazilika, od koje su poznata dva podnožja s prikazom virovite rozete. Na području Šujice nalazi se i nekoliko nekropola (grobnica) iz antičkog razdoblja, od kojih je najveća zvana "Mašeti" iznad suvremenog puta prema Tomislavgardu i dvije manje na livadama "Dvojine" i "Podovi".

U pretpovijesno doba na području Šujice, kao i na sujednim poljima, živjeli su Iliri-Dalmati. Imali su ovdje izvanredne uvjete za život, nepregledne pašnjake i šume. Ipak iznenađuje da su o sebi ostavili malo svjedočanstva: ostatke naselja u blizini Stržanja (Stridona) te grobove-tumule na nekoliko mjesta.

Brojina svjedočanstva o sebi ostavili su nam Rimljani: obrise cesta, ostatke utvrda i naselja.

"Na strmim stijenama poviše rijeke Šujice nalaze se ostaci utvrde. Jedan od njih čini ruševina kule kvadratične osnove (10 x 10 m). Zid je izveden od lomljenog kamena vezanog vapnenom žbukom u kojoj ima tucane opeke, a lice mu je obloženo uredno pritesanim kvadratima". (Arheološki Leksikon BiH)

Druga rimska utvrda bila je podignuta u Bogdašiću, na mjestu Drinova Glavica. Osiguravala je red i miran život ilirsko-rimskom naselju koje je bilo izgrađeno na mjestu Čardak. tu je jedan i krnji poganski natpis. Neki Rimljanin (2. st. poslije Krista9, ispunio je svoj zavjet podignutim spomenikom i odužio se nekom božanstvu. Čini se da su se Šujički Rimljani dosta rano pokrstili. Rimsko naselje imalo je svoju crkvu-baziliku. Zemlja joj je sačuvala malo ostataka. Zajedno s naseljem porušili su je Avari i naši davni pradjedovi u zadnjem valu velike seobe naroda. Bilo je to prvih godina 7-og stoljeća poslije Krista. Nestalo je u ovim krajevima ilirsko-rimskog kršćanskog življa. Ukoliko je preživjelo, povlači se u planine i postaje roblje novih poganskih doseljenika. Ostaje nepoznato kada su se ti doseljenici pokrstili i usvojili ostatke rimskokatoličke kulture i načina življena.

Dr. fra dominik Mandić u svojoj studiji "Hrvastki sabor na Duvanjskom polju" (753. god.), navodi da su Slaveni izabrali svoga "krala" Budimira te da su ti Slaveni mogli biti samo Hrvati. To potvrđuje i dopunjava najznamenitiji Šujičak dr. Franjo Nevestić uz upit čemu prešućivati hrvatsko ime i ondje gdje je bilo prisutno od onda do danas. Nastavlja dr. Nevestić: "Nije li Tomislav bio tamo okrunjen? Ne kao slavenski nego kao rex Croatorum" hrvatski kralj.

Do IX. stoljeća naslov "Imperator mundi" (gospodar svijeta) nosi rimski car, a rex nije naziv za kralja nego za plemenskog poglavicu ili podložnika rimskog cara. Od IX. stoljeća (rex) postaje pomazani i okrunjeni kralj-vladar nositelj sveukupne zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. To upućuje na opće prihvaćeno načelje po kojem je zakonit vladar samo onaj kojeg je papa pomazao. Sklon sam vjerovati da su Hrvati nedugo po dolasku na ovo područje primili kršćanstvo, što najbolje potvrđuje kruna kralja Tomislava uz papinsku suglasnost.

Taj zadnji val seobe naroda donio je iza Karpata, iz Velike ili Bijele Hrvatske, što se prostirala oko današnjeg Krakova, u novu domovinu uz jadranske žale i plemena – narod Hrvata.

Iz opustošene rimske Dalmacije oni protjeraše divlje Avare nakon njihova teškog poraza pod zidinama Carigrada 626. i tu ostaše do danas. Jedno od tih plemena, što se posebno isticalo imenom Hrvati, naselio se na područje nekadašnjih ilirskih Dalmata i Liburnije od Cetine do Zrmanje, što će uskoro dobiti i svoje stoljećima poslije čuveno ime Hrvatska: kolijevka i srce srednjevjekovne hrvatske narodne države.

Odatle se širilo hrvatsko ime, država, kršćanstvo i kultura po čitavom prostoru od Jadrana, od zidina preostalih romanskih gradova do Drave.
Dolazi i prolazi vrijeme hrvatskih kraljeva i bosanskih vladara. Da se tu živjelo i radilo i u srednjem vijeku u doba hrvatskih i bosanskih vladara, nijemi su svjedoci brojni nadgrobni spomenici, stećci rasijani po Šujici: mrtve kamene straže nad grobovima mrtvih Šujičana.

Svjedok je o tome i srednjovjekovna tvrđavica na Stržanju te "crkvine" spomen mjesta gdje su nekada bile crkve, porušeni svjedoci vjere Šujičana. Temeljito rušenje obaviše Turci. U vrijeme dugih ratova (17. i 18. st.) Šujica je gotovo pust kraj. Dugo ratovanje uništi sve živo. Nakon što su se prilike bar donekle sredile, osiguran je kakav-takav mir, hrvatski živalj ponovno naseljava ovaj kraj u drugoj polovici 18. i 19. stoljeća.