1. Opći i povijesni pregled

Šuica se nalazi malo izdvojena od Duvanjskog polja, na raskrižju važnih cesta koje iz Dalmacije i Hercegovine vode u Bosnu. Takvu je ulogu imala i kroz povijest. Nije stoga nikakvo čudo da je ovo područje bilo nastanjeno još u davna vremena, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi: ilirske gradine i tumuli, rimska naselja i pogotovo putovi, srednjovjekovni stećci. Osobito je strateški važna bila najjača šuička tvrđava iznad sela, koja se naziva Stržanj. Neki zbog sličnosti imena Stržanj s imenom Stridon, rodnim mjestom velikoga crkvenog učitelja iz 5. st. sv. Jeronima, misle da se on rodio i odrastao upravo u Šuici, u tada dobro nastanjenom gradu Stridonu. No, to će zbog nedostatka vjerodostojnih dokumenata i nadalje ostati tema za nagađanje. U tursko doba Šuica je također bila važni prometni čvor, pa se tu nalazio i karavan-saraj, svratište i prenoćište. O tome je podatak sačuvan u spisu mletačkog poslanika Zena, koji je 1550. prenoćio u Šuici na svom putu u Sarajevo i dalje u Carigrad. Sama ta činjenica da je Šuica bila važni prometni čvor imala je, međutim, i svoju negativnu stranu: tu se nije moglo živjeti mirno kao u zabačenijim krajevima, u koje su turski silnici i njihova vojska zalazili puno rjeđe. Osim toga, bogati pašnjaci i obilje vode, te sama rijeka Šuica, bili su vrlo privlačnim odredištem za muslimansko stanovništvo. Tako je Šuica u tursko doba bila vrlo naseljena, pogotovo muslimanima, o čemu svjedoči i turski putopisac Evlija Čelebi sredinom 17. stoljeća. Ipak je njegov podatak da je tada u Šuici bilo oko 300 kuća (što znači oko 3000 žitelja) pretjeran, kao što su pretjerani i drugi njegovi podatci.

Župa Šuica je najsjevernija župa Mostarsko-duvanjske biskupije i Hercegovačke franjevačke provincije. Nalazi se na tromeđi triju biskupija: Vrhbosanske nadbiskupije, Banjolučke i Mostarsko-duvanjske biskupije. Neveliko polje zatvaraju planine Malovan, Ljubuša i Jelovača, koje ga odvajaju od tri susjedna polja: Duvanjskoga, Livanjskoga i Kupreškoga. Tu su i planine Želivodić i Krug-planina. Ime su selo i župa dobili po rijeci Šuici, koja izvire nedaleko iznad sela, te protječe Šuičkim poljem, pa se kanjonom što ga je sama probijala milijunima godina spušta kod Mokronoga u Duvanjsko polje, da bi na kraju polja nestala u Ponoru i opet se pojavila u Vrilu na Buškome blatu. Uz rijeku ili na okolnim brdima nalaze se naselja župe Šuice: Bogdašić, Galečić, Baljci i sama Šuica. Polje se nalazi na nadmorskoj visini od oko 900 m, što uvjetuje oštru klimu. Stanovništvo se kroz povijest bavilo stočarstvom i poljoprivredom, ali se zadnjih desetljeća način života šuičkog čovjeka posvema izmijenio: danas Šuičaci rade po čitavome svijetu, osobito u Zapadnoj Europi, zarađujući novac na bauštelama ili u tehnološkoj proizvodnji. Ovaca i druge stoke, kao i uzoranih njiva i pokošenih livada, svake je godine sve manje. Prije Domovinskog rata lijepi je broj Šuičaka bio zaposlen u šuičkoj pilani, koja je dobrano oštećena za vrijeme rata. Danas je rad pilane opet pokrenut.

Današnja župa Šuica kroz stoljeća je dijelila sudbinu ostalih područja tada prostorom goleme župe Duvno. Nakon podjele župe na Seonicu i Mokronoge (Duvno) čitav je šuički kraj pripao župi Mokronoge. Samostalna župa Šuica nastala je g. 1864., kada se odvojila od matične župe Duvno.  Od tada posjeduje i matične knjige. Sačuvane su do danas.

2. Materijalna izgradnja

O izgradnji prve župne kuće u Šuici piše fra Petar Bakula (1867.): »Za kupovanje zemljišta ove kuće potrošeno je od milostinje skupljene vani 154 forinta. Kuća je napravljena uz doprinos puka brigom o. [fra Petra] Kneževića i o. Paške Radoša. Ima četiri sobe i iznutra zidove od drveta.« Kuću je, dakle, započeo graditi fra Petar Knežević, župnik župe Duvno, kojoj je Šuica do tada pripadala, a dovršio ju je prvi šuički župnik fra Paško Radoš. Ta je kuća za ono vrijeme bila udobna i topla. Nakon izgradnje nove župne kuće (1931.) stara je još neko vrijeme služila za različite svrhe, a potom je bila porušena. »Nestao je posljednji svjedok one daleke godine kada je Šuica postala župa. Možda je trebalo sačuvati toga svjedoka povijesti šuičke župe« (fra I. Bagarić).

Novu je kuću uz suradnju župljana, te uz materijalnu pomoć Franjevačke provincije izgradio župnik fra Filip Gašpar g. 1931. Bila je vrlo kvalitetno napravljena i vrlo udobna. Stajala je oko 100.000 dinara. Zbog ekonomske krize tih godina potpuno je dovršena tek u sljedećim godinama. No, i ta je kuća zbog jakih udara vjetra, kiše i leda vremenom poprimila trošno stanje. Postala je vlažna i hladna. Stoga je trajno bila popravljana i utvrđivana, a u Domovinskom ratu i oštećena djelovanjem četničkog topništva s Kupresa. Zanimljivo je spomenuti da je šuički župnik fra Franjo Mabić neposredno prije Domovinskog rata (od početka 1991.) obavio gotovo sve pripreme za izgradnju nove župne kuće. Rat je, ipak, sve to prekinuo: oko crkve i kuće pale su brojne granate. Ipak, još i prije ponovnog protjerivanja Srba s Kupresa, župnik je započeo s obnovom župne kuće. Tijekom 1993. postavljeni su svi prozori i vrata, a tijekom sljedećih godina kuća je dovedena u vrlo lijepo stanje: od listopada 1995. i tijekom 1996. kuća je prekrivena bakrom, te je u nju uvedeno centralno grijanje, a postavljena su i nova vrata i prozori. Također je vrlo lijepo uređeno dvorište, osobito tijekom 1997. Posađen je i mali zanimljivi botanički vrt ispred kuće i crkve.

Nema spomena da bi na šuičkom području u vrijeme Hrvata bile građene neke crkve. Pogotovo je to nemoguće bilo za turske vladavine. Međutim, prema arheološkim pronalascima ovdje je postojala jedna crkva još prije dolaska Hrvata. Njezini su temelji i neki manji ostatci pronađeni u Bogdašiću.

Prva crkva u samostalnoj župi Šuici izgrađena je g. 1872., za župnikovanja fra Paške Radoša, veličine 18 m x 10 m. Bila je od kamena, a poseban su joj ures predstavljali prozori u obliku rozeta. Na crkvu je bio uklesan natpis: S FERMANOM CARSKIM SVEMOGUĆEM/ STVORITELJU BOGU I/ SVETOM ANTI ČUDOTVORCU PUK ŠUIČKI I/ RADOŠ FRA PAŠKO/ IZ TEMELJA OVU CRKVU SAGRADI 1872. God. 1902. tu je crkvu obnovio i poljepšao župnik fra Križan Galić. Iako je bila neugledna i malena, ipak je se mnogi stari Šuičani još uvijek rado sjećaju. Bila je izgrađena od kamenih blokova i u početku nije imala zvonika. Zvonik je izgrađen tek 1962. godine »prema nacrtu planirane nove crkve, koja se ima graditi, kad dopuste prilike« (Šematizam iz 1964). 

Stara je crkva konačno bila porušena g. 1969. da bi na njezinim temeljima bila izgrađena nova crkva, veća i ljepša. Radovi su započeli krajem svibnja 1969. izgradnjom temelja. Temelje je blagoslovio provincijal fra Rufin Šilić 1. lipnja 1969. Za svega nekoliko mjeseci crkva je već bila pod krovom: do 14. studenoga iste godine. Dva dana kasnije u njoj se slavila prva sveta misa. U g. 1970. uz crkvu je sagrađena i kapelica, te jedna učionica s potrebnim pokućstvom, a onda se prišlo uređenju unutrašnjosti crkve i poljepšanju župnog dvorišta. Na čelu svih tih radova stajao je župnik fra Bonifacije Barbarić, a u tome su mu neumorno pomagali svi župljani, osobito mladi, koji su dobrovoljno odradili stotine i stotine dnevnica (prema nekim proračunima oko 5.500 dnevnica). Svako je kućanstvo (njih 393) prosječno dalo po 170.000 st. din. za izgradnju crkve. Ipak, svi radovi nisu bili dovršeni, budući da su fra Bonifacija komunističke vlasti odvele u uzništvo. Konačno je crkvu dovršio župnik fra Leon Radišić koji je 1971. uredio fasadu na crkvi i njegov nasljednik fra Ferdo Majić, koji je kroz 1972. dovršio uređenje unutrašnjosti: ugrađene su pločice i mramor u crkvu, osvjetljenje, te je crkva obojena. No, i ta je crkva, makar građena s mnogo oduševljenja, žrtve i žara, bila u nekim pojedinostima nedovoljno kvalitetna, pa su joj uskoro bili potrebni popravci. Na to je trebalo čekati dugo vremena: jedino je zvonik g. 1982. prekriven limom.

Neposredno prije početka rata crkva je bila temeljito preuređena prema ideji slovenskog arhitekta Franca Kvaternika i njegova statičara Fedora Škerlepa. G. 1990. crkva je bila učvršćena izvana, prekrivena bakrom, te obložena jablaničkim i prilepskim mramornim pločama. Na nju su postavljena četvera lijepa hrastova vrata, te nabavljene 22 nove crkvene klupe. Početkom 1991. postavljene su i postaje Križnog puta veličine 140 cm x 100 cm, rad akad. slikara Ante Mamuše. Iste godine ograđeno je crkveno dvorište kamenim blokovima, a u srpnju se pristupilo radovima u apsidi crkve: uređen je ambon, oltar, svetohranište... Svi su ti radovi obavljeni pod vodstvom fra Franje Mabića, župnika.

Nažalost, fra Franjo je doživio i ratna bombardiranja od strane četničkih zločinaca, koji su tijekom Domovinskog rata bili nadomak Šuice, teško oštetili crkvu, a mnoge kuće u selu razorili. Samo na župnu kuću i crkvu ispaljene su s Kupresa 64 granate, a na selo tisuće. Čitava je župa iselila, dok je oko 250 kuća bilo oštećeno od granata. Mise su se slavile na različitim mjestima, po seoskim kućama, uz mali broj župljana i hrvatskih vojnika. Ipak, još prije prestanka vojnih djelovanja i ponovnog oslobađanja Kupresa, fra Franjo je prionuo poslu i uz pomoć župljana obnovio oštećenja nastala na crkvi i zvoniku. Tijekom 1993. postavljeni su porazbijani otvori na crkvi i crkva je ponovno ostakljena. Na bakrenom krovu crkve pokrpano je čak 560 rupa od granata kako unutrašnjost crkve ne bi prokišnjavala. Ipak je prava obnova započela tek nakon oslobađanja Kupresa i po povratku velikog broja izbjeglih župljana. Crkva je iznova prekrivena bakrom, uvedeno je centralno grijanje u crkvu i kapelicu, oko crkve je postavljena rasvjeta, te zvono elektrificirano i izmijenjene popucale granitne ploče s vanjske strane crkve – sve to tijekom 1995. i 1996. godine. U crkvu su postavljene umjetničke slike slikara Ante Mamuše: Svadba u Kani Galilejskoj, Čudesno umnažanje kruha i ribe, Uskrsnuće Jairove kćeri i Stišavanje oluje na moru. God. 1994. isti je slikar naslikao veliku sliku  Posljednja večera fratara i kard. Stepinca 1945., veličine 600 cm  x 300 cm, koja je postavljena iznad oltara. Nabavljen je također i svečano posvećen veliki kip sv. Ante, zaštitnika crkve i župe. To je rad akad. kipara Krune Bošnjaka, visok 3,10 m – najveći kip sv. Ante u Bosni i Hercegovini. Posvećen je za blagdan Sv. Ante 1995.

U crkvi zvone tri zvona. Na velikom zvonu nalazi se lik sv. Ante i natpis: »Na čast sv. Anti darovaše radnici u Belgiji iz župe šujičke godine 1929.«. Srednje zvono darovao je g. 1887. Tomo Lisica za kapelicu časnih sestara milosrdnica u Livnu. Na njem piše ime ljevača: »Albert Samass in Laibach«. Ne znam kako je dospjelo u Šuicu. Malo zvono također su darovali radnici iz Belgije g. 1929. na čast Presvetog Srca Isusova. Ljevač je bio J. H. Buhl iz Maribora. Po svemu sudeći, jedno ili više zvona zvonilo je u Šuici i prije Prvoga svjetskog rata (na drvenom tornju), ali su skinuta i »istopljena za topovsku hranu«.

3. Kretanje pučanstva

Prema prvome sačuvanom popisu pučanstva, onome biskupa Dragićevića, koji je duvanjski kraj obilazio g. 1741., u Šuici je bilo vrlo malo katolika: 46 u 5 kuća. Zacijelo je muslimana bilo puno više. Biskup Bogdanović u svome popisu iz 1768. zabilježio je da je u Šuici u 14 katoličkih kuća živio 121 žitelj. A biskup Miletić g. 1813. izvješćuje da je u Šuici živjelo 309 žitelja. Prema popisu duvanjskog župnika fra Ante Vukadina iz g. 1844., u Šuici je živjelo 490 katolika u 55 kuća. To je svakako veliki porast katoličkog pučanstva u odnosu na 18. stoljeće.

U sljedećim godinama pučanstvo će i nadalje naglo rasti, što je velikim dijelom utjecaj novih doseljavanja, ali ne treba zaboraviti da je u tim desetljećima i prirodni prirast bio vrlo visok. Tako fra Petar Bakula (1867.) bilježi da u Šuici u 86 kuća živi 773 katolika. Bakula je prvi koji nabraja šuička sela: u Bogdašiću je živjelo 108 žitelja, u Šarampovu 221, u Baljcima 23, u Galečiću 125, u samoj Šuici 250. U sklopu župe nabrojena su i naselja Malovan (28 katolika) i Rilić (18 katolika), koja inače danas ne pripadaju ovoj župi, nego kupreškoj. Prema novom šematizmu župa se u sljedećih 15 godina smanjila. Tako je g. 1882. u 96 obitelji živjelo ukupno 737 članova. Prema selima to je izgledalo ovako:

A prema popisu iz 1892. u tih je 10 godina broj žitelja porastao za lijepi broj od 350 novih članova. Te je godine u župi u 131 obitelji živjelo 1.098 župljana. Prema selima:

Prema sljedećem šematizmu iz 1903. godine u župi je u 151 obitelji živio 1.171 župljanin, od kojih muških 608 i ženskih 563; bračnih parova bilo je 130; 1 brak bez djece; udovaca 24, udovica 37; pismenih 41. Na području župe bilo je 24 muslimanske obitelji i 19 pravoslavnih, te jedna ciganska.

Zbog loše gospodarske situacije već se g. 1912. nekoliko desetaka Šuičaka otiskuje u daleku Ameriku, a onda opet od 1927. do 1930. preko stotinu ih napušta Šuicu i odlazi u Belgiju, na rad u rudnicima. Većina se iz Belgije ipak vratila svojim kućama g. 1936., u osvit Drugoga svjetskog rata. Velika će iseljavanja tek početi od 1960-ih godina.

Župa je 1917. imala 1.387 župljana. Prema Šematizmu iz 1933. u Šuici je živjelo 1.797 katoličkih žitelja u 260 obitelji. Na području župe živjelo je 93 muslimana, te 217 pravoslavaca. Neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata broj katoličkih žitelja premašio je 2.000: g. 1940. tu je živjelo 2.050 žitelja. Rat je usporio ovaj snažni rast. Prema podatcima J. Pašalića iz Šuice je u Drugome svjetskom ratu stradalo 177 osoba, od kojih velika većina katolika. Ipak g. 1962. župa ima 2.192 vjernika, koji žive u 340 kuća. Rast se nastavlja i dalje. Tako u župi g. 1975. živi 2.390 župljana u 416 katoličkih obitelji. Tih godina, međutim, Šuičaci se već počinju raseljavati po bijelom svijetu. Tako se broj žitelja kroz sljedećih desetak godina umnogome smanjio. U župi je g. 1987. živjelo tek 1.940 vjernika, od kojih je veliki broj bio na »privremenom« radu u Zapadnoj Europi. Mnogi od njih nikada se neće vratiti u Šuicu. J. Pašalić dao si je truda, te popisao sve iseljene Šuičake: g. 1991. bilo ih je čak 550, što znači gotovo toliko i obitelji po čitavome svijetu. To, pak, znači da je i prije Domovinskog rata puno veći broj Šuičaka sa svojim obiteljima živio izvan Šuice nego li u Šuici.

Posljednji rat pogodio je Šuicu više nego ijedno drugo duvanjsko naselje, zbog njezine blizine kupreškom ratištu. Selo je bilo granatirano, crkva i mnoge kuće u župi srušene ili oštećene, tako da je g. 1992. većina Šuičaka napustila svoje domove. Neposredno pred rat (1991.) u župi je živjelo 2.006 osoba u 480 katoličkih obitelji. Potom kroz dvije godine gotovo nitko. G. 1994. vratilo se bilo 266 obitelji, u kojima je živjelo 1.050 osoba, a 1995. bilo je 1.280 župljana u 331 obitelji. Prema najnovijim podatcima, početkom 1998. u župi je bilo 360 obitelji s 1.471 osobom. To znači da se brojni Šuičani koji su pobjegli zbog ratnih operacija u Šuicu neće nikada vratiti.

4. Tablice